Phil Mulloy o tehnološkim promjenama u animaciji i AI-u

Ponovno smo se uputili na Animafest kako bismo vidjeli što animatori misle o razvoju AI-a godinu dana kasnije. Prošle godine je vladala zabrinutost oko gubitka poslova. Iako ta briga i dalje postoji, čini se da su animatori vidjeli mogućnosti AI-a i prilagodili se novom svijetu u kojem žive. Mnogi su to učinili povratkom na staro - ručnim crtanjem i igrom sa stop-go animacijom.

Na tragu toga nam je svoje mišljenje o utjecaju generativne umjetne inteligencije podijelio i nagrađivani animator Phil Mulloy, koji je na Animafestu osvojio Nagradu za životno djelo. Iako smatra da određeni umjetnici rade zanimljive i originalne stvari s AI-jem, tvrdi da je dosta radova generiranih AI-jem nezanimljivo, previše uglađeno i da ti radovi stilski uvelike sliče jedni drugima.

Ovaj britanski animator diplomirao je na Royal College of Arts Sveučilišta u Londonu. Njegov opus obilježavaju grube linije, jednostavna tehnika i rad u crno-bijeloj tehnici. Poruke u svojim filmovima prenosi crnim humorom. Našli smo se s ovom legendom animacije u Galeriji Kranjčar, gdje je izložio neke od svojih crteža tijekom ovogodišnjeg Animafesta, i održali veliki intervju koji vam donosimo u nastavku.

VIDI: Iako ste legenda u svijetu animacije, karijeru ste započeli zapravo u igranim filmovima. Kad, kako i zašto se dogodila ta tranzicija iz igranog filma u svijet animacije?

Phil Mulloy: Bavio sam se slikarstvom i tad sam napravio kratkometražni animirani film uz pomoć kojeg sam upao na studij filma na Royal Collegeu. Čim sam upao, odmah sam prestao s animacijom jer mi se više svidio igrani film – nisi morao biti zatvoren u sobi, radio si i komunicirao s drugim ljudima – i time sam se bavio tijekom, ali i nakon studija. Napravio sam igrani film dvije ili tri godine nakon završetka studija i mislio sam da ću tako raditi. Zatim sam počeo raditi kraće filmove po narudžbi i stvari za televiziju, ali nije me to ispunjavalo.

Također, jedan od problema je bio taj da biste pisali nešto otprilike devet mjeseci i onda biste trebali čekati financiranje, a ponekad ga ne biste ni dobili. Tako da na neki način tratite život. Pišete i to ne funkcionira. Ali jesam napravio četiri ili pet filmova tijekom 80-ih. Jednom prilikom sam čekao Channel 4 za nešto što sam napisao, s tim da na kraju nisam dobio novac za to. U tom trenutku sam si pomislio „o čovječe, sad trebam početi ispočetka“. Zatim sam htio napraviti film o Marquisu de Sadeu, kojeg je BBC htio financirati i onda je osoba koja ga je trebala naručiti napustila BBC. Tad je došao novi urednik koji nije htio koristiti narudžbe koje je koristio njegov prethodnik. Htio je naručiti svoje. Takve se stvari dogode.

Tad sam gledao svoju ženu, koja je radila animaciju, i pomislio, zašto se ne bih vratio tome. Jer u animaciji ne ovisite o glumcima i slično, možete platiti za glazbu itd. Tako da sami možete odraditi cjelokupan posao i ugodno živjeti od toga, ako dobivate narudžbe, dakako. Ona me ohrabrivala tako da sam počeo raditi na određenim crtežima, koji su onda postali kratki film. Zaista sam uživao u tome jer je dotad moj život bilo sjedenje za Apricotom, računalom na kojem sam ja radio, po cijele dane i to mi je bilo malo dosadno. Zato sam i počeo crtati.

[Animirani] film koji sam napravio osvojio je nagradu. Ljudi su ga primijetili. Ne bih ga nužno sad prikazao, ali je bio u redu. Zatim sam napravio film koji se zvao Cowboys [Kauboji] i odjednom su ljudi znali tko sam, a to su bili crno-bijeli crteži napravljeni kistom na A4 papiru. I onda su obišli cijeli svijet. Tad sam si pomislio „ovo je odličan način za razgovor s ljudima, i za prijenos vlastitih ideja“. Ne morate se zaustavljati, u biti. Radio sam s nekim studijima na određenim projektima, ali u biti sam to radio sam. Tad sam shvatio da ako radite štedljivo, sa čim mi je žena pomogla jer je i ona animatorica, možete zaraditi novac.

Nisu to bile ogromne količine, ali se plaćalo otprilike 80.000 za godinu dana rada. I tako, idući put kad ne biste imali financiranje projekta od strane Channel 4 i slično, trošili biste novac koji ste imali kako biste nastavili raditi. Tako sam ja radio, možda čak i bolje u takvim situacijama. Imao sam računalo na kojem sam pokušavao montirati kad nije bilo funkcionalne opreme za montažu, tako da se većinom radilo o osnovnoj razini. Uživao sam u tome jer sam istraživao različite ideje. One su mi brzo dolazile i tako sam proveo svoj život, tražeći jednostavne načine za rad i pretvarajući ih u vrlinu.

Primjerice, na računalu sam napravio tri dugometražna filma, a to su bile samo glave koje pričaju. Zapravo sam si stvarao probleme: „što napraviti da to funkcionira?“, [jer] to su bile samo crne slike koje sam napravio ugrubo na Wacom tabletu s olovkom koja je bila namještena za jako debele linije, tako da nisam imao puno kontrole oko toga kako će slika ispasti, tako da sam pokušavao napraviti radove koji su izgledali poprilično loše, jer ih nisam kontrolirao, pa nisam ni htio tu estetiku uglađenosti ili da stvari izgledaju lijepo. Htio sam tu estetiku koju nitko nije koristio – crtanje svega na krivi, a ne na pravi način. Naravno, ta je estetika onda postala primjetna, a ja sam postao poznat kao netko tko radi sve na krivi način.

Također, ako radite nešto jednostavno, morate znati kako učiniti montažu zanimljivom. Isto tako, morate napisati i scenarij jer likovi pričaju, razgovaraju. Svi njihovi glasovi su bili kompjuterski glasovi, što je bio još jedan problem, tj. bio bi problem, ali ne i za mene, jer postavljajući si tako velika ograničenja morate dobro promisliti „u redu, kako će ovo funkcionirati?“, zbog čega možete biti jako kreativni i smiješni istovremeno.

VIDI: Preferirate li raditi u crno-bijeloj tehnici ili u boji?

Phil Mulloy: Obožavam crno-bijelo. Volim tu tintu, pogotovo Winsor & Newton crnu tintu, jer kad ju stavite s vodom i samo povučete liniju i stavite upojni papir. To ostavlja tako lijep trag i jednostavno sam se zaljubio u [taj stil] s tamnim crnim nijansama koje postepeno prelaze u sive nijanse, a zatim gotovo nestaju. Ta ideja da možete jednostavno neoprezno povući potez kistom i da dobijete nešto, praktički politi [površinu] tintom i onda prebaciti upojni papir preko toga. Predivno je.

A ima nešto i u onoj ideji, nije to moja ideja, već općenito u umjetnosti, da ako odradite stvar minimalistički, onda ostavljate puno publici. Ostavljate puno prostora publici da razmišlja i postoji unutar samog rada jer su oni ti koji popunjavaju te praznine. Kinematografija je inače uvijek popunjavala sve te praznine za gledatelje. Ali ako stvorite nešto što je na određeni način djelomično prazno, ostavljate im puno prostora da budu kreativni, i to je bila poanta The Christies [serije filmova]. Nikad niste znali što se događa izvan kadra, ali su likovi pričali o stvarima i oni su stvorili svijet koji je izvan kadra, a vi ga nikad ne vidite. Ipak, on svejedno počne postojati kod publike.

Taj pristup mi se sviđa, a slično tome je i crna tinta, koja nikad nije adekvatna za prikazati ono što pokušava prikazati, pa ostavi puno toga publici da popuni.

VIDI: Spominjali ste svoje računalo iz 80-ih i pokušaje montiranja na njemu. Kako je tehnološki napredak tijekom vaše karijere promijenio svijet animacije?

Phil Mulloy: Meni je to bilo fantastično. Prije sam, kad bih radio glazbu za film, to sam radio na traci i te trake je bilo posvuda. Tako da je bilo dosta teško [raditi s time]. S razvojem računala, počeo sam raditi zvukove na njima, a sad imate cijele studije za to. Ja koristim softver za zvuk koji se zove Reaper. Jako je jeftin i fantastičan, zapravo, s obzirom na cijenu i što sve može napraviti.

Druga stvar koja se nije poboljšala je uglađenost, i briga o izgledu. Ja se brinem o tome kako nešto izgleda, ali na način da se ne zamaram previše detaljima. Ja uspoređujem to s onim što se događalo u umjetnosti na kraju 19. stoljeća. Ta briga oko mimikrije [imitacija stvarnog svijeta u umjetnosti i književnosti] i kopiranja stvara i stvaranja svijeta koji je čista iluzija. To mi se stvarno ne sviđa jer to mora biti iluzija bez ijedne mrlje. I dalje volim vidjeti neke materijale, ali jako puno toga je previše uglađeno. Nema duše. Mora postojati mogućnost da nešto pođe po krivu.

Uzmimo za primjer glazbu. Volim glazbu koja dolazi iz srca i koju osjetiš. Volim američki blues, volim folk glazbu – mađarsku i ukrajinsku – jer znate otkud dolazi. Mislim da bi se to moglo izgubiti s glazbom koja je generirana. S druge strane, volim glazbu [Briana] Ena, sistem generiranja koji je on smislio i koji koristi, a koje i ja ponekad koristim u svojim filmovima. Tako da ne želim generalizirati jer postoje ljudi koji koriste generiranu glazbu i AI da naprave nešto drugačije s njom, da ju na neki način pokušaju malo slomiti. I siguran sam da će na kraju raditi sve s greškama, da će ih moći generirati – da će moći napraviti savršene kopije, primjerice, mog rada. Baš sam neki dan čitao članak o Nvidiji i njihovim uređajima. Autor je argumentirao da su njihovi proizvodi zapravo stroj sudnjeg dana.

VIDI: Baš sam vas htio pitati o tome. Kako mislite da će AI utjecati na svijet animacije?

Phil Mulloy: Ne želim ostaviti dojam da sam protiv napretka i toga kako će se stvari odvijati u budućnosti i mijenjati, ali vidio sam neki film koji je bio reklamiran s time da je korišten AI u izradi, a zapravo je izgledalo kao nešto što biste dobili u Adobe Premiere [programu] s uključenim filterom. Ti AI filteri su sad nešto napredniji i to je bila samo igrana slika s nešto malo stvarne akcije. Bilo je jako očito. Bilo je užasno i nezanimljivo. Skoro sam napustio kino dvoranu, a radilo se o kratkom filmu. Bilo je neizdrživo. I to je nešto što budućnost donosi.

Naravno, postoje ljudi koji rade u stvarnim okolišima i to je potpuno drugačije. To ima određenu punoću. Ono što mene brine je određena vrsta eskapizma. Bježanje iz sadašnjosti i problema s kojima se trenutno borimo u neki drugi svijet u kojem ti problemi ne postoje. To je svijet kao iz igara – svijet u kojem se svi problemi mogu riješiti mecima i slično. Naravno, ljudi trebaju eskapizam, ali ako cijelo naše okruženje postane takvo… Naša okolina nam trenutno samo govori „idemo u šoping“. Okruženi smo reklamama i sve je tako uglađeno.

Nisam sretan s time i ne znam bi li to trebalo biti povezano s tehnologijom ili jednostavno s ljudima koji žele zaraditi, jer će njih uvijek biti i oni će uvijek pokušati [gurati] stvari naprijed. To će uvijek raditi vojska i ljudi koji žele zaraditi novac, tako da mislim da to nije u najboljim rukama. Umjetnik mora intervenirati negdje i ukazati na mane i na pogrešne stvari koje se odvijaju. Ako su umjetnici tu samo kako bi doprinijeli zaradi novca i prodaji, to nije dobro.

VIDI: Spomenuli ste Adobe Premiere Pro. Koristite li danas taj program za montažu ili neki drugi?

Phil Mulloy: Znate što koristim? Koristim Sony Vegas. Ali koristim samo osnovne funkcije. Ne uređujem puno. Svaka scena uđe unutra, samo ih nabacam jednu za drugom. Funkcionira i jeftinije je. Prije sam koristio Adobe. Svi su [ti programi] isti. Jedina razlika je u korekciji boje i tracking [mogućnostima]. Čak ni korekciju boje ne koristim. Ja koristim TV boju. Možda niste čuli za to. To je u biti onion skinning [tehnika u animaciji koja omogućava da se vidi nekoliko sličica odjednom]. To je konvencionalna animacija, za one koji vole crtati olovkama. S tim da ja samo izrežem i zalijepim. Ne crtam pretjerano u tome. Ja volim grubost u jeziku i volim grubost u montaži.